Vijenci, ustaše, glupani i župani

Nacisti su, opće je poznata stvar, ozbiljno hendikepirani ljudi.

U narodu se za takve kaže da su glupi, ali u vrijeme političke korektnosti valja izbjegavati takve pučke dijagnoze. Kao što, uostalom, glupe ljude nije lijepo tući i hapsiti. Da se mene recimo pita, naciste bi trebalo proglasiti nesposobnima za samostalni život i sudski im odrediti skrbnike. Na demonstracije bi išli u pratnji staratelja, a kad se baš uzbude i uzrujaju, dobili bi propisane lijekove. Umjesto kordona specijalaca i policijskih marica, nacističke skupove bi osiguravale ekipe Hitne pomoći i timovi psihijatara.

Zgodan primjer za ovo o čemu vam govorim bila je nedavna hvalevrijedna gesta splitskog gradonačelnika Željka Keruma i župana Ante Sanadera, koji su 10. travnja, za dvadeset prvi rođendan glasovite HOS-ove bojne Rafael vitez Boban, poslali vijence pod Spomen križ palim hrvatskim vojnicima 1941-45. Izazvalo je to – donekle razumljivo – zgražanje sposobnih za samostalni život, pa su u Kerumovu i Sanaderovu uredu stali razmišljati kako da opravdaju svoju gestu.

Slučajna podudarnost

“Ljudi su nas pozvali, mi smo se odazvali”, novinarima je uskoro objasnio županov izaslanik Damir Gabrić. “Mislim da je riječ o jednom civilizacijskom dosegu, da se oda počast ljudima koji su dali svoj život za Hrvatsku. Slučajno se podudara da datum formiranja bojne Rafael vitez Boban pada na 10. travnja. Doista ne vidim u čemu bi trebao biti problem.”

Kerum, Sanader i njihova izaslanstva ne vide, eto u čemu bi trebao biti problem. Suprotno uvriježenom mišljenju, međutim, nije taj poremećaj u funkciji očne mrežnice - nesposobnost viđenja u čemu bi trebao biti problem - ono što naciste čini glupima. Oni, razumije se, neobično dobro vide u čemu je problem, samo se prave glupima. Njihova se glupost očituje u čvrstom, iskrenom uvjerenju da su svi ostali glupi. A to onda više njihov problem, nego vrlo vaš. Pravo je, naime, pitanje: koliko smijete biti sigurni da su u krivu?

Prvi odred HOS-a u Splitu osnovan je 22. siječnja 1991., u lipnju te godine postali su samostalna satnija, a 2. studenoga formirani su kao Deveta bojna i kršteni imenom ratnog zločinca Rafaela Bobana, ustaškog generala i zapovjednika Crne legije. Desetoga travnja u ratnom kalendaru Devete bojne dakle jednostavno nema, nije se na taj dan obilježavala nikakva njena slavna obljetnica, već dan uspostave zločinačke nacističke države, Hitlerova malog poslušnog Rajhića i njegovih šupačkih podguzina u crnim uniformama.

Pravdati se pak objašnjenjem da vijenci nisu položeni na odar ustaške države, već na rođendansku tortu bojne koja nosi ime ustaškog zločinca, inteligentno je po prilici kao kad stranka koja se diči kao hrvatska i nacionalistička pozove u goste mađarske kolege koji u svom grbovlju – lako provjerljivo, za one koji ovih dana to opovrgavaju – imaju kartu Velike Mađarske s cijelom Hrvatskom osim Istre i Dalmacije. Koji bi, dakle, da im se ostvare vlažni tisućljetni snovi, najprije hapsili i ubijali upravo hrvatske nacionaliste.

Ukratko, nacisti su kozmički glupi ljudi i tu, bojim se, nema pomoći. Njima. Ima li pomoći nama, drugo je pitanje.

Ustaška gerila

Glupost nacista, naime, ponekad zna biti baš zabavna – dovoljno se sjetiti onih križevačkih adolfescenata koji su supertajno mjesto okupljanja za supertajni koncert neke nazi-metal grupe dogovarali preko interneta – i kao takvi oni su zapravo posve bezopasni. Kad bi jedina opasnost bili marginalni skinbrainsi koji na zidiću kraj kvartovskog dućana razrađuju posljednje pojedinosti plana za rušenja ustavnog poretka i likvidaciju svih Srba, Židova i Roma, Hrvatska bi sutra mogla raspustiti ministarstvo policije i tajne službe, pa se posvetiti ozbiljnijim problemima.

Nije stoga pitanje jesu li oni, baš kao i HČSP-ov BobanJugend, malobrojni, marginalni i posve bezopasni, već – zašto su takvi? A takvi su, dakle malobrojni, marginalni i posve bezopasni, jednostavno zato što su vrijednosti za koje se i dalje militantno bore već dvadeset godina ukorijenjene u hrvatsko društvo i kulturu. Kakva je to zaboga nacistička subverzija, kakva je to ustaška gerila, kad im vijence podrške šalju župan i gradonačelnik, najviše vlasti lokalne samouprave?

Ključan za razumijevanje fenomena jest “civilizacijski doseg” iz Gabrićeve izjave, jer taj je doseg mnogo pogubniji od primata što dižu desnicu u zrak i viču “Za dom spremni!”. Svaki je taj idiot određen samo nacističkim folklorom i baš ničim više, njegov će slavni Reich skončati čim mu tata ukine džeparac, a konobarica iz kafića povjeri da je trudna.
Civilizacijski doseg je nešto drugo: kad desnicu u zrak umjesto srednjoškolca digne ministar obrane glavom, kad službenu povijesnu reviziju umjesto mjesnog sturmbahnführera iz kladionice na uglu potpiše osobno predsjednik države, i kad dvadeset godina kasnije ustaštvo postane društveni i kulturni mainstream, pa vijence na odar NDH lokalne vlasti ne šalju kao subverzivnu političku gestu, već kao znak kurtoazije. A to je opasnije od svih devet bojni HOS-a i cijelog HČSP-a s neonacističkim podruzima i podrepinama.

Željko Kerum i Ante Sanader nisu nacisti iz ilustrirane medicinske enciklopedije. Niti su nacizmom definirani, niti su nacističkim programima došli na vlast, niti nacističkim metodama vladaju. Njihov je nacizam duboko intimne prirode, taj je nacizam stvar kućnog odgoja, on se podrazumijeva: vijenci za NDH jednostavno su izraz građanske pristojnosti. “Civilizacijskog dosega”. Kerumov vijenac za Deseti Travnja jednako je intimne prirode kao i onaj Deseti Travnja diskretno tetoviran na lijevoj nadlaktici Kerumova kolege Tomislava Horvatinčića. Takvi ne dižu desnicu u “Sieg Heil”: opaske o srpskim zetovima ili “izmetu Jergoviću sa Šarplanine” iz Keruma će provaliti tek kao iskrena emocija kakva se čuva za sebe i pokazuje samo kad se čovjek duboko uzruja nečijom javnom negacijom dosegnutih civilizacijskih vrijednosti.
Iz tog “civilizacijskog dosega” - iz kojega se u školama uči Mile Budak kao književnik, a Jasenovac kao radni logor za neprijatelje hrvatske države, iz kojega je “Za dom spremni” navijački slogan nogometne reprezentacije, a misa zadušnica za Pavelića i vijenac za Deseti Travnja stvar građanske uljudnosti - pravaške su budale i izbrijani skinheadi, razumljivo, posve bezopasna margina.

Uostalom, između takvog “civilizacijskog dosega”, i onoga kakav bi bio dosegnut 1962., da su nacisti slučajno pobijedili, pa sedamnaest godina nakon rata izgubili na izborima, jedina je razlika u tome što danas nema velikih Poglavnikovih spomenika, a ima skinheada. Njihova je bejzbol palica stoga opasna samo ako u ponoć šetate oko kolodvora; Kerumovi i Sanaderovi vijenci stižu kad je kasno. Kad je “civilizacijski doseg”, jebiga, već dosegnut.

To što su pri tom upravo kozmički glupi, slaba je utjeha i još slabija nada. Vi ste možda pametniji, ali oni su - samo da podsjetim - gradonačelnik i župan.

Slobodna Dalmacija